HSS Kanada

U nedjelju, 14. ozujka 2010. godine, u Domu HSS-a Vancouvera odrzana je godisnja sjednica HSS-a Vancouver.

Sjednicu je otvorio predsjednik Mladen ing. Plecko i nakon odpjevane hrvatske himne i minute sutnje za svu bracu Radicevce, koji su nas napustili zadnjih godina, bio je predlozen Dnevni red sjednice, koji je poceo sa biranjem radnog predsjednistva. Za predsjedatelja sjednice bio je izabran Bepo Cecic, koji je nastavio voditi sjednicu. Nakon citanja zapisnika sa prosle godisnje sjednice, bili su podneseni izvjestaji tajnika, blagajnika, predsjednika i nadzornog odbora. Svi izvjestaji su bili prihvaceni i stari odbor je bio raspusten.

Izabran je novi odbor sa predsjednikom Mladen ing. Plecko, podpredsjednicima Bepo Cecic, Srecko Mandic i Tony Gledj, tajnicima Vesna Kanjer i David ing. Plecko, blagajnicima Danica Mandic i Lili Cecic, nadzornim odborom Stive Duralija, Tomislav Serka i Tony Gledj i koordinator aktivnosti Pasko Cipin. Doajen i dugododisnji samozatajni neumorni radnik za prosperitet HSS-a Vancouvera i Kanade, Zvonko Markota bio je jednoglasno izabran za dozivotnog pocasnog predsjednika HSS-a Vancouvera.

Nakon izbora novog odbora, vodjenje sjednice je preuzeo novoizabrani predsjednik, Mladen ing. Plecko i otvorio diskusiju veznu uz dogradnju doma, dopunu pravilnika HSS-a Vancouvera, primanje novih clanova, dolazecu konvenciju HSS-a Kanade i aktivnosti tokom 2010. godine. Diskusija je bila zavrsena sa glasanjem i donosenjem zakljucaka Godisnje sjednice.

Po zavrsetku sjednice bio je priredjen domjenak uz casicu domaceg HSS vina i razgovor ugodni.

Zahvaljujemo se svim gostima Godisnje sjednice, koji su nam se pridruzili i bili upoznati sa nasim aktivnostima u Domu HSS-a Vancouver.

Dragi prijatelji, članice i članovi HSS-a,

Evo je došlo proljeće, ranije nego li obično, barem u ovim hladnim predjelima Kanade, gdje ja živim. Sve se budi i blagost proljetno sunca obećava novo doba života i rasta.

U nas ovdje u Kanadi je novost naša redovna 28. Konvencija koja će se dogoditi 24.travnja 2010. Bar za mene, ona je prispjela prebrzo. Vrijeme se zahuktalo, a mi polako zaostajemo za tempom života, zar ne?

Valja nam se sastati u Vancouver-u na jednodnevno vijećanje o našoj bliskoj prošlosti, ali i o neposrednoj budućnosti, pa i onoj u daljini, ako se usudimo o njoj misliti. Danas, čini se, nitko ne misli na daleko. Živi se brzo, od danas do sutra. Vrijeme se troši uzalud, a ono je nenadoknadivo.

Bilo kako bilo, mi smo ovdje na ovom tlu već skorom 80 godina. Mogli bi to proslaviti slijedeće, 2011 i 2012 godine. Ja na tome inzistiram, ne zbog toga da drugima obznanimo da smo još ovdje, već radi nas samih, da odagnamo neke sive misli o HSS-u, koje ponekad dođu nepozvane, pa nas gurnu na krivu stranu od ljudske radosti.

Dakle, postojimo, pa onda proslavimo naš osamdeseti rođendan.

Drugo, valja nam naći novog predsjednika, jer ja sam odslužio dva mandata. Kada sam o tome govorio s vodećim ljudima stranke, većina mi reče da ostanem još jedan mandat. Brat Vlado Petruš kaže: „Taman smo se na vas naučili“. Svi dobro znate koja je opasnost od starog predsjednika, da mu umna i osjećajna snaga popusti, te pomuti stvarnost s nečim nepostojećim. Moram priznati da se ne osjećam previše star, osobito kad se nađem s mlađim svijetom. Morate o tome sami odlučiti.

Treba nam riješiti naše kućne poslove, da vidimo koliko smo vrijedni. Naša pravila kažu da to mora biti napisano, a ne onako po sjećanju i napamet. Molim, vaša izvješća da budu na papiru. Pa makar ih pisali rukom.

Naše sestre i braća u Vancouver-u, oduvijek su bili dobri domaćini. Mi smo među njima, kao kod svoje kuće. Znam da oni nikad ne zakažu.

Radujem se našem susretu u Vancouver-u.

Sretan Uskrs Vama i Vašima!

Neka nam naša slavna i hrabra HSS ostane izvor životne radosti i potvrda da hrvatstvo nikada neće umrijeti u nama.

Vjera u Boga i hrvatska,seljačka sloga!

Pijanist i profesor na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, počasni predsjednik Hrvatske seljačke stranke Stjepan Radić umro je u Zagrebu 22. ožujka. Bio je unuk hrvatskog političara Stjepana Radića.

Pijanist i profesor na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, počasni predsjednik Hrvatske seljačke stranke Stjepan Radić umro je u Zagrebu 22. ožujka. Rođen je u Zagrebu 9. rujna 1928. godine, dakle mjesec dana nakon što je nakon ranjavanja u beogradskoj skupštini umro i njegov djed, veliki hrvatski političar i narodni tribun Stjepan Radić.

Stjepan Radić mlađi klavir je završio na zagrebačkoj Akademiji u klasi čuvenog profesora Svetislava Stančića, a usavršavao se na rimskoj akademiji Santa Cecilia kod profesora Carla Zecchija.

Od 1961. godine do umirovljenja predavao je na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, svirao je u zemlji i inozemstvu, bio je član komornih ansambala, a često je svirao u duetu s kolegom pijanistom Juricom Muraiem. Dobitnik je brojnih nagrada.

Nakon umirovljenja bavio se i politikom u HSS-u, dakle obiteljskoj stranci. Bio je zastupnik u Saboru, a jedno vrijeme i njegov potpredsjednik.

Piše: Vlado Vurušić

Prošlo je 12 godina od odlaska iz života i politike jednog od najpopularnijih hrvatskih političara. Teško je na hrvatskoj političkoj sceni u zadnjih 20 godina naći živopisniju i simpatičniju osobu od nekadašnjeg saborskog zastupnika Josipa Jože Pankretića, “selaka” i “borca za narodnu pravicu”.

Prvi pravi postkomunistički seljački vođa bio je značajniji i utjecajniji od vlastite stranke HSS, u koju je ušao zbog, kako je govorio, obiteljskog odgoja i tradicije, i ostat će zapamćen po osebujnom stilu zbog kojeg ga je voljela javnost, mediji i politički protivnici, ali ipak iskorak u “veliku” politiku nije napravio. Kada bi energično hramajući krenuo prema govornici svi bi u iščekivanju zastali.

Endemska vrsta na hrvatskom političkom nebu Joža Pankretić danas je ostao u sjećanju kao pučki tribun, istinski čovjek iz naroda, nepatvoreni HSS-ovac radićevskog štiha kakvih danas u Saboru, ali ni, slobodno se može reći, u njegovoj stranci više nema. U hrvatsku politiku je ušao na prvim višestranačkim izborima 1990. godine, a odmah je svojim prvim nastupima u Saboru šarmirao javnost. Govorio je kajkavskim dijalektom svog vrbovečkog kraja, s mnoštvom doskočica, dvosmislenosti (“Ja sem po prirodi šalen, a o ozbilnim stvarima lakše je govoriti šalno”), ali nikada nikome nije ostajao dužan. U njemu su mnogi obični ljudi prepoznali svog glasnogovornika. Prvo vrijeme bio je egzotičan, nastojali su ga pretvoriti u seoskog komedijanta, ali je svojim istupima i britkim komentarima, pogotovo po pitanjima poljoprivrede, uvoza i izvoza hrane, postao mnogima kost u grlu.

- Kdaj sem došel vu Sabor 1990., bil sam za mnoge od vas grof, bil sem gazda, a vi niste imeli niš, ni za žmigavac, a sad vozite ‘marcedese’ i kupujete tvornice – znao je uputiti sa saborske govornice prijekor vladajućim kolegama, koji su benevolentno zurili u svoje nokte i melankolično gledali u vrhove svojih pretijesnih lakiranih cipela ne usuđujući se na repliku.

Joža Pankretić bio je jedini “selak” u Saboru, okružen mnoštvom seljačina. U burnim godinama Tuđmanove vladavine, kada su i sam hrvatski lider osobno te njegovi odabrani emisari nastojali pridobiti Seljačku stranku, obigravali su upravo oko Pankretića. Znali su, slome li njega, HSS im pada u naručje. Franjo Tuđman i zbog vlastitih povijesnih opterećenja, na koja je uvijek patio, ali i želje da potpuno ovlada što većim političkim spektrom u Hrvatskoj, želio je tog neopterećenog i popularnog političara uz sebe.

Zastupnici nikada nisu imali veću cijenu nego u vrijeme velike krize koja 1994. godine potresala HDZ, kada je frakcija Manolić – Mesić umalo razvlastila Franju Tuđmana i Gojka Šuška. Pankretić je tada bio na cijeni. Ni sam nije bio svjestan koliko.

Izgradil sem si svojega imidža i svoju čast, a sada da to prodam? Nisam štel ni radi sebe ni svoje dece. Ljudi bi rekli: Vidiš, to ti je Pankretićev sin, onega koji je zamenil svoju stranku – govorio je stari Joža tih burnih dana. Odbio je tada i prijedlog Tuđmana da HSS uđe u koaliciju s HDZ-om, ali Pankretić je tražio u zamjenu nemoguće – osam ministarskih mjesta za oporbu i ulazak ostalih stranaka u Vladu. Tuđman, naravno, na to nije mogao pristati. Vjerojatno je, kao iskusni gazda, lukavi seljak i predsjednik vatrogasnog društva u svom selu Gaj, shvatio da u državnoj politici “nije doma” te da ga ulaženje u nepoznate vode može iskompromitirati. No, u jeku HDZ-ove potpune vlasti, otvarao je neka važna politička pitanja, na koja i najtvrđi radikali iz kruga predsjednika Tuđmana nisu mogli uzvratiti prizemnim diskvalifikacijama kao ostalim oporbenjacima.

Dugo vremena bio je gotovo jedina oporba HDZ-u, mada je osobno govorio kako je na predsjedničkim izborima uvijek glasovao za “svog prijatela Tuđmana”. Sredinom 90-ih, kada je oporba bila u formalnoj ilegali, jalova, bez mogućnosti ikakvog utjecaja na politiku te medijski uglavnom izolirana, Joža Pankretić po prvi put je bio u prilici da utječe na bitne političke odluke.

Držao je HSS na životu. Otvorio je prvi pitanje meke granice s “Herceg-Bosnom”, “uvoza” hrane iz tog “entiteta”, što je tada bilo jedno od prvorazrednih i delikatnih političkih pitanja. Tada to nije bilo pitanje samo šverca hrane, nego je otvorilo pitanje HDZ-ove politike prema BiH te je i nesvjesno otkrio što određeni krugovi iz te stranke zapravo rade i kako rabe tu paradržavnu tvorevinu. Poručio je Vladi da ukoliko ne spriječi šverc hrane preko “Herceg-Bosne” u Hrvatsku, da će izvesti seljake na ulicu. Navukao je bijes “hercegovačkog lobija” zbog toga, a Vice Vukojević dobio je zaduženje da kontrira Pankretiću. Nisu se birala sredstva. Joža Pankretić bio je zastupnik kojem stranka nije trebala, jer je bio jači i značajniji od nje.

Realizira li se plan o zajedničkoj izbornoj listi Hrvatske demokratske zajednice i Hrvatske seljačke stranke – a dva su visoko rangirana dužnosnika HSS-a novinarima Jutarnjeg potvrdila da se pregovara o zajedničkoj izbornoj listi – Jadranki Kosor uspjet će ono što nije uspjelo ni Franji Tuđmanu ni Ivi Sanaderu. Radi se o pretvaranju HSS-a u ogranak ili frakciju HDZ-a. HSS je, nesporno, najvažnija hrvatska povijesna stranka. HSS se, također, nesporno, prirodno orijentira prema konzervativnim biračima. Stoga je sasvim razumljivo što su baš sva vodstva Hrvatske demokratske zajednice, od 1990. do danas, nastojala pridobiti HSS na svoju stranu.

Svi su prijašnji predsjednici i lideri HSS-a, od pokojnih Drage Stipca i Jože Pankretića, pa do Zlatka Tomčića, redovito odbijali HDZ-ove pozive, priklanjajući se povremeno lijevo-liberalnim strankama, s kojima ih nije povezivalo mnogo više od animoziteta prema HDZ-u.

Aktualni predsjednik HSS-a Josip Friščić sklopio je, očito, čvrsti pakt ne s Ivom Sanaderom, kojeg se odrekao čim je Sanader pao, nego s Hrvatskom demokratskom zajednicom, kao moćnom političkom organizacijom, koja će HSS-u omogućiti da ostvari svoj trenutačni glavni razlog postojanja.

HSS, naime, već neko vrijeme nije konvencionalna nego isključivo interesna politička stranka, koja funkcionira po sličnom načelu kao i Hrvatska stranka umirovljenika: HSU se bori za proračunski novac za penzionere, a HSS se bori za proračunski novac za poljoprivrednike, kao i za dio utjecaja na prehrambenu industriju.

To je danas glavni smisao postojanja te svojedobno velike, tradicionalne stranke. U HSS-u su, čini se, procijenili da im koalicija s HDZ-om jamči ostvarenje njihovih specifičnih interesa. Utoliko je i zajednički izborni nastup HDZ-a i HSS-a logična i legitimna politička odluka. Međutim, dugoročno govoreći, HSS-u, u slučaju formalnog saveza s HDZ-om, prijeti gubitak i posljednjih dijelova stranačkog identiteta: kada god su se u Hrvatskoj velike stranke udruživale s malima, male su propadale.