HSS Kanada

Piše: Vlado Vurušić

Prošlo je 12 godina od odlaska iz života i politike jednog od najpopularnijih hrvatskih političara. Teško je na hrvatskoj političkoj sceni u zadnjih 20 godina naći živopisniju i simpatičniju osobu od nekadašnjeg saborskog zastupnika Josipa Jože Pankretića, “selaka” i “borca za narodnu pravicu”.

Prvi pravi postkomunistički seljački vođa bio je značajniji i utjecajniji od vlastite stranke HSS, u koju je ušao zbog, kako je govorio, obiteljskog odgoja i tradicije, i ostat će zapamćen po osebujnom stilu zbog kojeg ga je voljela javnost, mediji i politički protivnici, ali ipak iskorak u “veliku” politiku nije napravio. Kada bi energično hramajući krenuo prema govornici svi bi u iščekivanju zastali.

Endemska vrsta na hrvatskom političkom nebu Joža Pankretić danas je ostao u sjećanju kao pučki tribun, istinski čovjek iz naroda, nepatvoreni HSS-ovac radićevskog štiha kakvih danas u Saboru, ali ni, slobodno se može reći, u njegovoj stranci više nema. U hrvatsku politiku je ušao na prvim višestranačkim izborima 1990. godine, a odmah je svojim prvim nastupima u Saboru šarmirao javnost. Govorio je kajkavskim dijalektom svog vrbovečkog kraja, s mnoštvom doskočica, dvosmislenosti (“Ja sem po prirodi šalen, a o ozbilnim stvarima lakše je govoriti šalno”), ali nikada nikome nije ostajao dužan. U njemu su mnogi obični ljudi prepoznali svog glasnogovornika. Prvo vrijeme bio je egzotičan, nastojali su ga pretvoriti u seoskog komedijanta, ali je svojim istupima i britkim komentarima, pogotovo po pitanjima poljoprivrede, uvoza i izvoza hrane, postao mnogima kost u grlu.

- Kdaj sem došel vu Sabor 1990., bil sam za mnoge od vas grof, bil sem gazda, a vi niste imeli niš, ni za žmigavac, a sad vozite ‘marcedese’ i kupujete tvornice – znao je uputiti sa saborske govornice prijekor vladajućim kolegama, koji su benevolentno zurili u svoje nokte i melankolično gledali u vrhove svojih pretijesnih lakiranih cipela ne usuđujući se na repliku.

Joža Pankretić bio je jedini “selak” u Saboru, okružen mnoštvom seljačina. U burnim godinama Tuđmanove vladavine, kada su i sam hrvatski lider osobno te njegovi odabrani emisari nastojali pridobiti Seljačku stranku, obigravali su upravo oko Pankretića. Znali su, slome li njega, HSS im pada u naručje. Franjo Tuđman i zbog vlastitih povijesnih opterećenja, na koja je uvijek patio, ali i želje da potpuno ovlada što većim političkim spektrom u Hrvatskoj, želio je tog neopterećenog i popularnog političara uz sebe.

Zastupnici nikada nisu imali veću cijenu nego u vrijeme velike krize koja 1994. godine potresala HDZ, kada je frakcija Manolić – Mesić umalo razvlastila Franju Tuđmana i Gojka Šuška. Pankretić je tada bio na cijeni. Ni sam nije bio svjestan koliko.

Izgradil sem si svojega imidža i svoju čast, a sada da to prodam? Nisam štel ni radi sebe ni svoje dece. Ljudi bi rekli: Vidiš, to ti je Pankretićev sin, onega koji je zamenil svoju stranku – govorio je stari Joža tih burnih dana. Odbio je tada i prijedlog Tuđmana da HSS uđe u koaliciju s HDZ-om, ali Pankretić je tražio u zamjenu nemoguće – osam ministarskih mjesta za oporbu i ulazak ostalih stranaka u Vladu. Tuđman, naravno, na to nije mogao pristati. Vjerojatno je, kao iskusni gazda, lukavi seljak i predsjednik vatrogasnog društva u svom selu Gaj, shvatio da u državnoj politici “nije doma” te da ga ulaženje u nepoznate vode može iskompromitirati. No, u jeku HDZ-ove potpune vlasti, otvarao je neka važna politička pitanja, na koja i najtvrđi radikali iz kruga predsjednika Tuđmana nisu mogli uzvratiti prizemnim diskvalifikacijama kao ostalim oporbenjacima.

Dugo vremena bio je gotovo jedina oporba HDZ-u, mada je osobno govorio kako je na predsjedničkim izborima uvijek glasovao za “svog prijatela Tuđmana”. Sredinom 90-ih, kada je oporba bila u formalnoj ilegali, jalova, bez mogućnosti ikakvog utjecaja na politiku te medijski uglavnom izolirana, Joža Pankretić po prvi put je bio u prilici da utječe na bitne političke odluke.

Držao je HSS na životu. Otvorio je prvi pitanje meke granice s “Herceg-Bosnom”, “uvoza” hrane iz tog “entiteta”, što je tada bilo jedno od prvorazrednih i delikatnih političkih pitanja. Tada to nije bilo pitanje samo šverca hrane, nego je otvorilo pitanje HDZ-ove politike prema BiH te je i nesvjesno otkrio što određeni krugovi iz te stranke zapravo rade i kako rabe tu paradržavnu tvorevinu. Poručio je Vladi da ukoliko ne spriječi šverc hrane preko “Herceg-Bosne” u Hrvatsku, da će izvesti seljake na ulicu. Navukao je bijes “hercegovačkog lobija” zbog toga, a Vice Vukojević dobio je zaduženje da kontrira Pankretiću. Nisu se birala sredstva. Joža Pankretić bio je zastupnik kojem stranka nije trebala, jer je bio jači i značajniji od nje.